Krajolici, ljudska tijela, ljeto... Doživljaj i umjetnička vizija zavičajnog krajolika uzdignuta u simbolsko značenje i, nerijetko, stapanje s njime obnaženih potrošača sunca i blagotvornosti mora motiv je kojim slikar-grafičar Igor Dragićević najčešće popunja plohu.
Panoramski prikaze, i to uvijek iz gornjeg rakursa, u kojima je provedena čvrsta organizacija likovnih elementa, čist likovni odnos i perfekcija izvedbe opće su značajke Dragičevićevih grafika i crteža. Umnažanje ili ponavljanje sličnih strukturalnih jedinica - čemu pribjegava koji put - nisu naracija o viđenom i mogućem već postupak kojim slikar postiže ritam i naglašava neposrednu vezu čovjeka sa zemljom i potrebu izlaganja suncu. A ta veza, kojoj je svjedok mirna pučina na kojoj nema plovila, usud je i neko čekanje.
Ono što valja kao posebno značajno naglasiti za Dragičevićeve radove jest sugestivnost prizora. On ostaje u dubokoj vezi - i dok umjetnički preoblikuje - s onim elementarnim u prirodi i u čovjeku. Nije se dao odvojiti od reminiscencije na zavičaj ni od vječnih tema bilo kakvim trendovskim naputcima ni stranputicama. Kreacijom ne zanemaruje niti niječe viđeno već ga - postupkom pojednostavljenja i pretvaranjem zatečena znaka u novi znak - uzdiže na razinu univerzalnih odnosa i kozmičkih vrijednosti. A vjerojatno ga je upravo ta bliskost više vezala za takozvanu izvornu grafiku (bakropis, akvatintu) nego uz ostale grafičke tehnike, u kojima je, inače, vrstan znalac.
Dragičević se u svom rukopisu uglavnom priklanja crno-bijelim odnosima. Tek pokoji put se služi i polikromijom. Predmete oblikuje gotovo podjednako tonskim i crtom, a ne zanemaruje ni crtačke tehnike pa ni kolažne crteže.

fra Vendelin Karačić

Bez obzira što u prvom susretu sa slikarstvom Igora Dragičevića promislili, ono je već snagom svoje ljepote i sveobuhvatnošću njegove dobrote i blagosti – taknulo naše srce. Ono što pritom osjećamo, opovrgavamo što mislimo. Tek kad se udaljimo od slika budemo svjesno te dvojnosti, te pokušavamo proniknuti u čemu je tajna.
Obasjani blistavom svjetlošću koja dodiruje rubove obala i postupno obavija kopno, ushićeni od ljepote, prepoznajemo obrise Osejave, Sv. Petra, školjkastu zatvorenost luke, stasitost Vošca, lokaciju trga. Spoljna prepoznatljivost na neki način, približava i intimizira prostor, uvlači unutra. Prepoznati detalji, izmijenjeni i smješteni u nekom drugom kontekstu, upućuju i sugeriraju da je to neko drugo vrijeme, neki drugačiji ljudi. Uvedena je dimenzija vremena.
Podzemna gibanja pomaknula su plohe, poremetila planove, razbila granice, uništila ravnotežu. Plohe i planovi se razdvajaju, nesigurna tenzija među njima samo ih trenutačno spaja uz stalnu mogućnost razdvajanja. Bez čvrstine – na razmeđi jave i sna.
Svjetlost sunca u cik zore ili u smiraj dana, bijela, bolećiva svjetlost mjeseca iskrit će po ivicama, bljeskati na površinama, prodirati između stabala, milovati kožu, biti zadnji predah pred oluju. Svjetlost je to koja mami i omamljuje, toplinom i ljepotom svoje postojanosti.
Ali, tu je i titrava svjetlost filmskih i tv – ekrana, velikih dominantnih ili ušuljanih u krošnje drveća, na kojima su još samo odsjaji netom proživjelih i ispričanih priča, pulsirajući tragovi emocija čije otkucaje ljudi i dalje nastavljaju gledati. Ove dvije svjetlosti različitih izvorišta, porijekla i djelovanja međusobno se potiru, ali i prožimaju.
I dok prirodna, difuzna, svjetlost intimizira vanjski prostor i oslobađa ljude da ga spontano prihvate kao svoju sredinu i stanište, svjetlost s ekrana zatvara ih u sebe, osami ju je, iznutra razgrađuje. Svjetlost razlaže boje – boje se sjedinjuju u svjetlost, suptilnim prijelazima stvara se atmosfera spokoja i neke tihe zaslužne radosti. Ostvaruje se simbioza okoline i čovjeka, višeznačnost jedinstva unosi dimenziju duhovnosti. Događanja se istovremeno odvijaju u scenografski osmišljenim planovima slike, tako cijeli prostor postaje teatar. Pejzaž je dotjeran i sofisticirani, ali zadržava snagu i naturalnost. To je teatar bez teatralnost, proizišao iz življenja koje se rastočilo u san u koji su se utkala sva nataložena iskustva i spoznaje generacija. Kao da se sadašnjost rastegla u beskraj, život je doživljen kao predstava koju živimo ili gledamo, ponekad odsutno gledamo, često nepotpuno živimo. To je svijet na razmeđi fantazije i zbilje.
Ljudi – većinom svedeni na obris tijela, bez lica i detalja, bez personalnosti samo svojim držanjem i pokretom nagovještavaju utisnuti kod, minulog života, neku proživljenu individualnost. Ostalo je u njima i na njihovom tijelo samo ono elementarno, tijelo i čulnost postali su jedno... moguć je govor tijela.
Kao po inerciji, pokoravajući se nutarnjim čulnim impulsima, ljudi nagonski reagiraju, upućenim jedni na druge, skupljaju u grupama, povlače u osamu, na klupama i plažama parovi se izdvajaju. Ljubav tinja u njima i oko njih, a vrijednost njenog žara ovim ljudima dobro je poznata.
To je vrijeme kristalizacije, jedno razdoblje dolazi svom kraju, a istovremeno u nastalom zatišju stvaraju se klice neke nove pojavnosti, začeci nekog novog mita...

Ružica Olujić

Slike su to (i crteži) koje su grafike i kad to nisu. Kao na onoj na kojoj gusta, jednobojna tama motornog ulja borova borika pretvara sunce plaže u bjelinu papira po kojem slikar crta cvrčke aktova kupača.
Igor Dragičević utemeljuje svoju likovnost na (danas minoriziranom) zanatu što mu omogućuje da se suvereno ponaša u njegovom okrilju ali, što je još važnije i na čemu on gradi svoj likovni pledoaje, da njeguje svoju posebnost složenu kao specifičnu kreativnu enklavu do koje često dolazi usprotiv lege artis.
To su vrlo kompleksna uprizorenja sazdana na domaćem, osobnom idiomu prestiliziranom da bude «pitak» modernom senzibilitetu.
Zanatu duguje veći dio svjesno učinjenog u koje spadaju, pred ostalog nama manje zanimljivog, i osjećaj za mjeru u pigmentu ali i razmjer proistekao iz (rasporeda) kompozicije, koji će se, vrlo brzo ćete primijetiti, prikloniti drugom gospodaru, intuiciji koja mu obećava i omogućuje da dođe do višeg nivoa svijesti, do umjetnosti. To mu je lako jer «on instinktivno vjeruje u snalažljivost svoja vlastitog ja nego u najbriljantniju racionalnu spekulaciju svog svjesnog ja.» (Mića Popović).
U tome, u tom natezanju, kao uvijek, naići će na otpor onih koji vjeruju samo ruci u rani njegovoj, onih «dobro odgojenog oka», koje nervira i dogmatizma bez kojeg (znaju to oni) se ne može zamisliti konzistentna osobna poetika, a i zbog toga što je u podjeli uloga slikarev argument uvijek jači. Ali nemaju izbora. Uzmi ili ostavi. Dogovor je isključen. Uostalom, zar se baš mora uvijek viriti iz pozornice? Zašto ne poći lagodniji putem onako kako dolazimo u recepciji do glazbe. Zar nije i slika kao i glazba nastala većim dijelom iz reda, mjere, broja, kao racionalnost pa zašto da i do njenog unutarnjeg uprizorenja ne bi stigli emocionalno: doživljavajući je.
Na ovim slikama usporeno, indiferentno pulsira život, otuđenje bez vjere. Nije li ta otuđenost i u nevjerojatnoj hladnoći boja na ovim slikama.
Slikar zna da boja dobivajući na svjetlosti gubi u energiji pa idući za tim pravilom smračuje, hladi svoje boje inkorporirajući ih u svoj sustav odredivši boji, onako ruzinavoj bez unutarnje luminacije da djeluje iz drugog plana, kao nositelj ugođaja otuđenja, prepustivši glavnu ulogu obliku/crtežu. I neponovljivoj gesti (drugom, dinamičkom ja oblika), tom obaveznom suradniku svake ambiciozne intuitivne avanture, koja na ovim slikama pred vama svojim lentima onemiruje indiferentnost koja je polegla po Dragičevićevim slikama.
Ovo slikarstvo nije toliko određene, značenski je polimorfno, ali uz malo strpljenja ćete otkriti da je vrlo složeno i bogato. Ovdje nema likovnih ublaženja, koja bi amortizirali kontraste, oštre sudare pa je likovni rezultat grub, opor, tvrd, dokle ovo nije likovna kantilena koje se sjećamo po pitkoj melodiji.
Premda je najbolji rad ove izložbe slika «Kamen» na kojoj je kompozicija skupila svu pikturalnu i sadržajnu masu u sredinu prizorišta, u sredinu slike, najčešće na ovim ovdje izloženim slikama položaj, veličinu i smjerove prostiranja motiva određuje dijagonala koja se također mijenja mijenjajući pritom odnose.
Ovi radovi nastali su ne da bi bili lijepi nego da bi, uz ili bez lijepoga, dosegli ekskluzivu zvanu umjetnost. Naš slikar stilski ovako povučen u drugi plan očito poznaje suvremena likovna razmišljanja. Na njih će se osloniti, posebno na ona najažurnija senzualna iskustva, koja će ga osokoliti kada se odluči da umjesto «izgnanog» lijepog, nastaniti svoje slike manje zahtjevnom, a jednakom efektnom intrigantnošću, ili njoj sličnim optičkim privlačnostima, vizualnim senzacijama, što golicaju a i slade na svaku agresiju spremno oko.
Znatiželja nas uvlači u sliku a oko klizi različitostima tako potrebnim opažanima, čineći nas gledatelje voajerima, virilima koja reagiraju samo na neobičnosti (likovne) pikantnosti koje bi po «uputama» suvremene likovne teorije morali bit kratko i jasno izrečene i još lako i brzo probavljive što našem slikaru već teže ide jer smatra da u umjetnosti nema mjesta za fast food poručujući (kompleksnim rješenjima svojih slika) da što se njega tiče, on radi i radit će svoja uprizorenja samo za likove gurmane.
Kada je već tako, rezonira slika, onda dovedimo to do perfekcije. U tim njegovim nastojanjima ga je zatekla i ova izložba i nas na njoj. S nekim radovima u zrenju, ali i onima koji su debelo kreativno pokriveni i poradi kojih je slikar mora, poradi sebe i nas, izići sa ovom izložbom. Tom, kako se pokazalo, pohvalom u ruci; njenoj vještini i intuiciji.

Andro Filipić